Ivana Kovačević

Arad; Rumunjska, 2013.

arad-2013Međunarodni orkestar mladih

Ars longa, vita brevis. – Umjetnost je duga, život kratak.

Svaka radost dvostruka je kad se dijeli. Reprezentativan primjer koji potkrjepljuje tu činjenicu, a očituje se kroz glazbu, jest orkestralno muziciranje. Imala sam tu sreću već 2012. godine sudjelovati na Međunarodnom orkestru mladih u Neumarktu (Njemačka), gdje se već rođena ljubav prema instrumentu samo  intenzivno proširila, a moja flauta postala moja treća ruka ili drugi glas, kako hoćete. Zašto je to tako, zašto se energija stvorena iz pedesetak instrumenata zbilja prenosi enormnom snagom do slušatelja, a jednako tako mijenja individuu svirača? Možda to neću do kraja ni shvatiti, a možda nije ni potrebno. Kažu da treba samo svirati, netko će već čuti.

Ove godine izvanredno iskustvo i divnu svirku Schubertove 8. Nedovršene simfonije i Bizetove Carmen praćene ovacijama publike iz Neumarkta zamijenili smo istočnijim, opuštenijim i šarenijim Aradom na krajnjem zapadu Rumunjske.

Putovanje smo započeli 20. rujna 2013. godine ranom zorom krenuvši nas 7 junaka: prof. Ivan Srzić, naš vjerni „kočijaš“, njegova ljupka pratilja prof. Petra Šošić te pet „problema“- Ivan Siciliani (klarinet), Maja Tomašević (flauta), Olivia Vjekoslava Tomasović (oboa), Nastja Perić (viola) i moja malenkost Ivana Kovačević (flauta).  Odlučili smo se za Balkan tour kroz Bosnu i Hercegovinu, preko Srbije do željenog cilja. Uz kratko zaustavljanje u Jablanici na jutarnjoj kavici i bosanskom bureku razgledali smo kultni most iz filma „Bitka na Neretvi“ i nastavili jahati dalje kroz zelenilo Bosne. Vidjeli smo, dakako, muzejske primjerke zahodskih čučavaca i  zadivljujuće interijere potonjih. Uvjerili smo se više puta kako GPS (nezamjenjiva Helga) gubi osjećaj za orijentaciju kad je najviše trebaš, ali nekako smo se dokotrljali do Zrenjanina u Srbiji gdje nas je ugostio naš dragi prijatelj, ravnatelj zrenjanske glazbene škole, prof. Mileta Grujić sa svoja 3 učenika: Milanom, Jelenom i Markom s kojima krenusmo do krajnje točke- Arada. Nakon preuzimanja ključeva soba u pansionu Panorama te informiranjem o sutrašnjim probama, odosmo u rekordnom roku u carstvo snova nesvjesni kakve nas glazbene avanture čekaju narednih 8 dana…

I da, prvi dan uvijek je nekako oprezan, ispipavamo teren, tražimo prošlogodišnja poznata lica, ali već se polako upoznajemo s tom vedrom atmosferom. Program ove godine možda izgleda jednolično, ali s Beethovenom se nikad ne može pogriješiti, sviramo njegovu Prvu simfoniju, dvije romanze i uvertiru Egmont. Dirigent Dan Boar, iznimno simpatičan starčić, samim time što „nabada“ engleski jezik, očiti zaljubljenik u Beethovena, odmah je pokupio naše simpatije zanimljivim pristupom. Nadalje, nakon ne baš slavnog ručka (hranom se baš nisu proslavili), vode nas u razgledavanje grada. Secesijske zgrade odišu ponosnim držanjem grada, jednako kao i brojne građevine u pluralizmu stilova (gotika, renesansa, neoklasicizam) poput kazališta i impozantne gradske vijećnice u koju ćemo i ući nekoliko dana kasnije, također značajna je gradska tvrđava koja je sagrađena u obliku šesterokrake zvijezde, a s tri strane ju okružuje meandar rijeke Mures. U svu raskoš ovog grada uvjerio se i austrijski pisac čeških korijena, Franz Kafka, koji je jedno vrijeme živio i stvarao u Aradu, došavši zbog svoje zaručnice.

Narednih dana atmosfera je vidno opuštenija, družimo se međusobno, obnavljamo i sklapamo prijateljstva, stvara se jedna skladna harmonija među instrumentima, što glazbeno, što životno. Međusobno se isprepliću razni kulturni utjecaji, a svi se prihvaćamo jer smo jednaki u ljubavi prema glazbi, jednaki smo u shvaćanju nadnaravnosti glazbene priče, tada nije bitno što je dirigentu potreban prevoditelj jer ga shvaćamo osjetilno. Razvijamo sposobnost snalaženja, sposobnost komunikacije, usvajanja zajedništva izvan radnog prostora ili granica države. Tada su problemi ili prostori tvoga rada smiješni jer si ih sagledao iz drugog kuta, širi u svojim shvaćanjima i stavovima.

Koncert je prošao u znaku oduševljenja, koliko publike, toliko nas samih. Oduševljava upravo ta energija o kojoj sam pričala na početku, taj osjećaj nezasitosti dijeljenja glazbe ljudima koji je u zanosu prihvaćaju, a tu glazbu stvaraju mladi, spojeni u zajedničkom cilju, mladi tako kulturološki različiti i po svemu nespojivi, a tako jednaki. I ne govorim napamet, voljela bih da svatko doživi bar na trenutak tu emociju o kojoj pričam.

Zbog nje se isplati život posvetiti glazbi, kako njoj, tako i ljudima koje ona dira (onim pojedinima koji se trude slušati nenametljivo).

Ivana Kovačević

Ovaj unos je objavljen u Učenici pišu. Bookmarkirajte stalnu vezu.