Mirko Škarica

Mirko ŠkaricaZovem se Mirko Škarica. Živim u Dućama, malom mjestu pokraj Omiša. Oduvijek volim glazbu, ona me smiruje, opušta i vodi u neki drugi, ljepši svijet.

Za harmoniku sam se odlučio sasvim slučajno. Nije bilo važno koji instrument, želio sam samo svirati. Otac mi je, pošto je vidio da sam neodlučan, predložio harmoniku. I tako sam upisao OGS “Lovro pl. Matačić” u Omišu. Tamo sam bio u ugodnom okruženju. Moja prva profesorica, Mira Dukić Milašević još je više u meni probudila ljubav prema glazbi i upoznala me s neograničenim mogućnostima harmonike.

Kada je osnovna škola završila upisao sam jezičnu gimnaziju u Omišu i srednju glazbenu školu u Makarskoj, smjer harmonika, u klasi prof. Dalibora Boljuna. Na prijemnom, moram priznati, nisam briljirao. Zbog nedostatka vježbe i ogromne treme (s kojom se još i danas borim) moj je nastup bio poprilično nesiguran. Na moju sreću, profesor je u tom metežu krivih tonova i skromne tehnike ipak prepoznao ono nešto. On je tada u meni vidio potencijal kojega ja nisam bio ni svjestan. Zahvaljujući njegovom znanju, pedagoškim sposobnostima i trudu kojega sam ulagao, brzo sam napredovao. Već prvu godinu mog srednjoškolskog obrazovanja, profesor me je prijavio na natjecanje u Daruvaru gdje sam osvojio 2. nagradu.

Nakon toga, natjecanja su se nizala, postizao sam dobre rezultate. Osvojio sam 2. nagradu na međunarodnom natjecanju u Puli, 1. nagrade na natjecanju u Loznici (Srbija) i Tivtu (Crna Gora), a prošle godine bio sam laureat na međunarodnom natjecanju u Erbezzu (Italija). Dobio sam pehar, novčanu nagradu i posebnu nagradu za najbolju interpretaciju.

Sada sam 3. razred srednje glazbene škole i jezične gimnazije. Protekla godina bila je za mene puna dilema. Bilo je to vrijeme odluka. Toliko toga me privlačilo, nisam znao trebam li nastaviti s harmonikom i upisati akademiju ili pak neki drugi fakultet. Onda sam shvatio da s akademijom zasigurno neću pogriješiti, jer ništa mi ne pruža taj neopisivi osjećaj euforije kao kada me obuzme glazba, kad se cijelim bićem trudim što bolje odsvirati skladbu koju toliko dugo vježbam.

Hoću li jednoga dana postati sjajan solist kojega će svijet poznavati? Zasigurno ne. Ali smatram da je za nekoga tko se bavi glazbom najvažnije da ima ono nešto –„umjetničku crtu“, kako ljudi vole reći.

No, što to uopće znači? Za mene to nije znati odsvirati glazbu besprijekorno čisto, uvijek biti točan u ritmu, moći savršeno odsvirati i najteže pasaže. Iako je sve to jako važno, smatram da je važnije od toga znati istinski uživati, osjetiti ono što drugi ne osjećaju, biti sposoban prepoznati ljepotu u stvarima. A glazba je uvijek bila i uvijek će biti nepresušni izvor ljepote. Zato je moj savjet svima koji se nalaze u sličnoj dilemi, a vjeruju da imaju „ono nešto“, da ne potrate taj dar i da ne odustaju od glazbe!

Ovaj unos je objavljen u Učenici pišu. Bookmarkirajte stalnu vezu.