38. međunarodni susreti harmonikaša pula 2013
Iako sam u Puli bila već prije nekoliko puta, ovaj put je bio poseban i pamtit ću ga do kraja života.
To je bilo moje prvo veliko međunarodno natjecanje, predivnih pet dana i jedno veliko i lijepo iskustvo.
Bio nas je pun kombi. Leon, Ante i ja sa profesorom i roditeljima stigli smo u Pulu u popodnevnim satima ali odmah kad smo došli imali smo probu u domu Hrvatskih branitelja gdje se natjecanje i održavalo.
Sutradan ujutro u 9 sati bilo je otvaranje 38. Međunarodnih susreta harmonikaša i od svih natjecatelja iz 17 zemalja prva sam nastupala baš ja.
Došli smo malo ranije i profesor me uveo u veliku dvoranu na pozornicu da probam prije nastupa, dok sam vježbala počeo je ulaziti žiri a ja sam izašla da cijeli program može početi.
Nakon možda minutu dvije najavili su moj nastup i ja sam nekako potpuno bez treme ušla i odsvirala svoj program. Bila mi je velika čast nastupati prva ali sam bila i potpuno nesvjesna da je to to i da nema nazad. Valjda baš zato i nisam imala tremu.
Tek kada sam izašla iz dvorane shvatila sam da je gotovo i počele su mi se tresti i ruke i noge. Na profesorovom licu sam vidila da je zadovoljan a to mi je isto bilo jako bitno jer je njemu ovo natjecanje puno značilo. Kad sam ugledala mamu samo smo se zagrlile i počele plakati od sreće.
Cijeli taj dan je bio nabijen emocijama pa smo plakali i na Leonovom i na Antinom nastupu, naravno od sreće.
Došao je dan dodjele diploma i opet veliko uzbuđenje. Prvo smo čuli da je Ante osvojio prvu nagradu, ponosno je stajao na pozornici i bio je jako sretan, onda je Leon u svojoj kategoriji dobio prvu nagradu i treće mjesto pa su mu uručili i pehar. Kada su počeli čitati moju kategoriju sjedila sam kao kamen. Pročitali su sve treće i druge nagrade i ja sam već bila presretna kad su počeli sa prvim nagradama. Svi smo postali napeti jer su prozivali treće mjesto a moje ime još uvijek nismo čuli,pa nisam bila ni druga i napokon za prvu nagradu prvo mjesto pročitali su moje ime.
Bila sam presretna,hodala sam sa osmjehom po svoj pehar i diplomu. Dok smo svi zajedno stajali na pozornici da nas slikaju meni su oči bile pune suza, otrčala sam do mame i naravno opet smo plakale od sreće.
Na zatvaranju natjecanja trebali su nastupiti svi apsolutni pobjednici a ja sam spadala među njih.
Sva ponosna i sretna odsvirala sam valcer u velikoj dvorani punoj publike.
Krenuli smo kući a ja sam svoj pehar i diplomu smjestila u kufer znajući da ovo nikada neću zaboraviti.
Lea Gojak
